Općenito postoje četiri metode obrade titan zavarenih cijevi:
Presovana i zavarena titanijumska cijev
U poređenju sa tipom "škampi" sa više-šavova, ova titanijumska cijev ima manje zavarenih spojeva, ali je proces presovanja komplikovaniji, zahtijeva veliki broj kalupa, koji troši više materijala i procesa. Zavari će također utjecati na otpornost na koroziju i izgled nije idealan.
Titanijumska cijev sa više-zavara (obično poznata kao "tip struka škampa")
Njegova tehnologija obrade je komplikovana. Obično se reže na više kosih delova i zavaruje zajedno, ili se ploča proširi na više delova, a zatim valja i zavari. Ova metoda ima puno ostataka i veliki broj zavarenih spojeva. Zavar će uvelike smanjiti otpornost na koroziju, lako će procuriti, a izgled je loš. Unutarnja površina je presavijena površina, koja povećava otpor prijenosa cjevovoda i povećava koroziju erozije na poleđini, čime se smanjuje vijek trajanja.
Štancana zavarena cijev od titanijuma
Čini se da se izgled ove titanijumske cijevi ne razlikuje od gurnute titanijske cijevi, ali tehnologija obrade je da se prazna cijev utiskuje u kalupu za štancanje na probijaču. Tokom procesa oblikovanja, stražnja strana titanijske cijevi se povlači i prisiljava da bude tanja. Unutrašnja stijenka cijevi je komprimirana i zadebljana, što rezultira neujednačenom debljinom stijenke ili naborima. Osim toga, stražnja strana titanijske cijevi je podvrgnuta eroziji i koroziji tokom upotrebe. Budući da je stražnji zid tanak i podložan preranim oštećenjima, ukupni vijek trajanja cjevovoda je znatno smanjen.
Cijev od livenog titanijuma
Iako se radi o bešavnoj titanijumskoj cijevi, debljina stijenke (najmanje 5 mm) ne odgovara debljini stijenke cijevi (2 mm ~ 4 mm), što povećava otpor prijenosa, a površinska obrada je loša. Što je još važnije, postoji veliki broj nedostataka kao što su pore uzrokovane proizvodnjom iznutra, a koje ozbiljno utiču na otpornost na koroziju i životni vijek.
